Objavljeno: četvrtak, 13.09.2007.

I wish I was a punk rocker with flowers in my hair



EMO


"WTF?! ŠTA SI REKLA??"

To je bila otprilike moja reakcija kad sam čula što mi ta mala ima za reći.
"Ja nisam emo. Jest da sam stalno depresivna ko emo... I da se oblačim ko emo... I da slušam emo muziku, ali ja nisam emo."

WTF??!!

Tko je ovdje lud??

OK, počnimo ispočetka. Ja ovako luda kako jesam, za glazbom, naravno, odmah sam se bacila na tumačenje. Najdalje što sam do sad stigla s tim bilo je WTF??, ali sad to na stranu, i da vidimo kako stvari stoje.

Kad je glazba postala to čime je mnogi danas smatraju? Sve je postalo faking šminkerski, a to me tako ljuti! Kad vidim punkera na ulici, padne mi mrak na oči. Naravno, ne zato što ne volim punk, dapače, nego zato što nemam što drugo pomisliti. Kad vidim punkera, pomislim "yoy, koji šminker". Ironično, zar ne?
Punkeri danas ne postoje zbog glazbe, barem ne onako kako bi trebali, nego zato da bi mogli pokazati da i oni to mogu. Negdje na prijelazu stoljeća (valjda!), glazba je izgubila jedino svojstvo koje ju je držalo vrijednom slušanja - kako da se izrazim - koliko-.toliko nije bila iskomercijalizirana. Danas ne postoji više band koji se nije već komercijalizirao, a ako postoji to su obično još djeca koja ne znaju kako svijet radi, a kad-tad će i oni zaploviti vodama prodanih duša (ihih). Ističem obično, jer mi se znaju naći budale pa se vuku za slamke da bi se mogli suprotstaviti mom mišljenju.
Uglavnom... Kada je glazba postala samo usputni attachment pri preseravanju u poderanim hlačama i šarenim irokezama na glavama licemjera? Kada je glazba postala samo izgovor za pijanke i pokazivanje nove mode? Jednom je sve bilo zbog glazbe... Ona je bila ta koja je pokretala odrone u shvaćanju ljudi i različitosti. Ona je bila prva u svemu, pokreti su nastajali zbog glazbe, ona je bila medij koji je sve nosio sa sobom. Mladi su se binili protiv autoriteta i to su izražavali glazbom, a danas se izražavaju odjećom, a niti se ne bune protiv njega, već se samo "modernno odijevaju", a od glazbe ne slušaju glazbu nego misle da su face ako slušaju "što je moderno", a ne što im se stvarno sviđa. Velik dio takvih nema pojma o glazbi. Glazba je bila razlog života mnogih, a isto tako i jedini način izražavanja. Nisi morao biti glazbenik da bi se izrazio, za razliku od danas, bilo je dovoljno biti što jesi. Danas nismo što jesmo, nego smo ono što se prodaje. A oni koji se razumiju, znaju da se smeće prodaje, što bi značilo da smo smeće.

Što je to s emo glazbom?? Malo sam se bacila na istraživanje na Netu, i evo što sam pronašla: Jimmy Eat World, AFI, Alexisonfire, Brand New, Bright Eyes, Coheed and Cambria, Death Cab for Cutie, Fall Out Boy, From First to Last, Funeral for a Friend, Hawthorne Heights, My Chemical Romance, Panic! at the Disco, Senses Fail, Something Corporate, The Starting Line, Story of the Year, Taking Back Sunday, Thursday, The Used, Underoath... Poznato išta od ovoga? I zbog takvih nakaza glazba gubi vrijednost? Emo glazba nije ništa drugo do komercijala.

Depresivna kao emo?? Kad je glazba spala na duševno stanje? Odijevam se kao emo?? NO WORDS NEEDED...

Najiskrenije se nadam da će glazba jednog skorog dana opet doći na svoje, ali s tim da neće, mogu zaključiti da je nada kurva.







Nisam mogla odoljeti...

Objavljeno: ponedjeljak, 10.09.2007.

"Ne brini, on je uvijek takav."

Postoje ljudi koji su jednostavno idioti. Imaju glupe, glupe fore, misle da su smiješni, iako nisu, nego su jednostavno naporni, zamorni i, ukratko rečeno, dosadni. Idu na živce svima koji imaju imalo soli u glavi, i svi bježe glavom bez obzira čim se takva osoba pojavi.
Ima više vrsta osoba s takvim poremećajem.

Neki su glupi. Ne shvaćaju osnovne stvari o životu i nemaju ni L od logike u svom šupljem mozgu. Idu nam na živce zato što:
-pričaju gluposti
-teme su besmislene
-ne znaju što da rade pa valjaju gluposti
Sve se više-manje svodi na to da ispadnu pametnije sa zatvorenim ustima. Živciraju nas svojim upadicama i pametno zaključuju da se Zemlja vrti oko Sunca, a čarape imaju rupu. Onaj dio s logikom još uvijek analiziram u glavi... Al' dobro. Da, još sam samo htjela spomenuti da se budala po smijehu poznaje, ali koliko god mi to pokušavali nekom objasniti, neki put je to preteško, besmisleno i uzaludno. Oni to jednostavno ne shvaćaju! Što je najgore od svega, oni UOPĆE ne razumiju što mi time želimo reći!!


Neki rade gluposti. Ti su još gori. U biti nisu glupi. Samo se prave glupima, iako nisu, ali izvode takve gluposti da je to strašno. Odrasli su u takvom društvu da misle da su fora i zanimljivi, u krajnjem slučaju smiješni. I jesu, ali samo među sebi jednakima. Inače nisu ni najmanje. NITI NAJMANJE. Misle da je majmuniranje stvarno zanimljivo i smiješno. Moram li spominjati da nije?

Došla sam do poante.
U društvu se moramo prilagoditi, naravno, to svi znamo. Ali neki ipak idu predaleko s tim. Prihvate osobu kakva je, bla bla... Sve je to OK, samo, čemu pretjerivanje? Čovjek je idiot, OK, toliko mogu prihvatiti, ali zašto bih ga ja morala podnositi?? U svom zasad kratkom životu imala sam samo par prijatelja s kojima sam se razumjela i bez riječi. Ali ide mi na živce kada uz osobu koju volim moram PODNOSITI osobu koja se kao parazit prikrpa na moju dragu osobu, koja ju iz nekog boga-pitaj-kojeg razloga želi blizu sebe. Recite da sam sebična, ali baš me briga (barem znam što želim).
I onda slavna rečenica:

ON JE TAKAV UVIJEK...

??????????????????????????????????????????????
Kakvo je to opravdanje???
Ne može opravdanje biti da je on takav uvijek!! Pa to je još žalosnije!
I šta bih ja sada trebala reći? "Aha, on je takav uvijek, sad mi je sve jasno i sada mi je drag i želim se sprijateljiti s njim!:)"
Ne znam u kakvom bih uvrnutom svijetu trebala živjeti da bih to mogla reći?? Ne mogu to prihvatiti, i ne mogu se s time pomiriti. To što je netko uvijek takav nije opravdanje. I točka.

Nadam se da shvaćate što Vam želim reći.

Objavljeno: četvrtak, 06.09.2007.

Big-ass-bitch coming through!



MANEKENKE


Većina ljudi koje poznajem ima mišljenje o manekenkama. Uglavnom su premršave, glupe, sigurno anoreksične i samo idu za lovom. Godinama i godinama slušam te gluposti i razmišljam na koji način bih mogla uspjeti iznijeti svoje mišljenje. I šta mi nije to palo na pamet kad sam smišljala temu za post. To me već dugo dugo muči, i sad ću si konačno olakšati dušu;). Neka se glas građana čuje! GONNNNG...


Manekenke su žene koje nastoje biti samostalne i pritom zaraditi dobru lovu. Lijepe su i nije ih strah to pokazati. Mislim da ne postoji djevojčica koja nije poželjela barem jednom biti manekenka. Ako ipak postoji takva, onda ta ima ozbiljan psihijatrijski problem osjećaja manje vrijednosti, ili su je jednostavno roditelji krivo naučili.
Djevojke danas su iskompleksirane ako imaju koju kilu viška i onda zamisle da su J.Lo i Beyonce predivne žene s zamamnim oblinama. Imam novosti za vas!! NISU!! One su jednostavno debele (žao mi je što ih ponižavam, zapravo nije, ali htjela sam reći da su mi one prve pale na pamet, nekako strše). Ako se ipak želite diviti njima dvjema, divite se njihovim drugim osobinama koje imaju (i tako svesrdno pokazuju), a ne njihovim debelim guzicama.
BIG-ASS-BITCH COMING THROUGH!
Uglavnom, djevojke zamisle da su zamamne obline seksi i divne, pa si dozvoljavaju 20 kila viška, i dalje misleći da su zgodne. Misleći to, ne pada im na pamet da nisu, te da su i dalje u društvu koliko-toliko razvijenog svijeta predmet poruge. Tako dobivamo društvo seljančica koje misle da su sa svojih cca 200 kila zgodne i one koje to stvarno jesu, a zbog prijateljstva ili nekih drugih razloga ne žele naglas reći djevoci u facu "kužiš, debela si". Iskreno, ni ja to ne govorim ljudima u facu, ali to definitivno mislim.
Najgora stvar u ovom slučaju je kad te BIG-ASS-BITCHES party počnu pljuvati po supermodelima. Te su premršave, te su sigurno anoreksične, te su sigurno bulimične, te sigurno ništa ne jedu danima, te se sigurno fiksaju da bi to izdržale, te nisu vidile mrtvu kravu na tanjuru godinama... I takve gluposti. Istina je: mnoge to čine, barem za jednu sigurno znamo, ali ima ih i koje ne. Vjerovali Vi ili ne, ima ih i koje jedu redovito tri obroka na dan, i svejedno se ne debljaju. Pa ne zovu se one uzalud supermodeli, za Boga miloga. Pritom mislim na one prave, 86-61-86, 172, 50 - ako znate na što mislim, a ne na one koje postoje da bi se skinulo komplekse debelim ženama diljem svijeta. Shvaćam ja da nije svima lako zadržati prihvatljivu težinu jer se na njih više "hvata", ali nije stvar samo u tome. Pazi foru: neandertalci nisu znali što je dijeta, jeli su kad im se jelo, pa svejedno nisu bili debeli. I onda mi se nađe neka faca koja se čudom čudi zašto svi kažu da su Amerikanci ružni jer su debeli (još mi po mogućnosti i ubaci da su na televiziji lijepi). Formula je jednostavna: McChicken sa svim prilozima + prženi krumpir + sjedenje cijeli dan pred TVom i računalom = prosječni Amerikanac. Ta-da. Misterij riješen.
Hoću reći, nemam ja ništa protiv debelih ljudi, dapače, ali mirne duše i mirnog sna mogu reći Ko Vam kriv??. Zadnja stvar koju ću ikad učiniti po tom pitanju je sažalijevati debelu osobu. Ako vidim nekoga na ulici, neću pomisliti ništa, jer znam da postoji šansa da je to bolest, ali ako postoji osoba koju dobro poznajem, i znam da nije bolest u pitanju, neću se ni najmanje potruditi objašnjavati bilo što toj osobi. Nije vrijedno mojih živaca. Istina je: nije lijepo vidjeti debelog čovjeka na cesti. I mnogi će reći, ne sudi ga/ju po debljini. Ma nego po čemu? Ako vidim osobu prvi put u životu, A SVI ZNAJU DA JE PRVI DOJAM NAJVAŽNIJI, po čemu da je sudim ako ne po izgledu. Dok ne otvori usta, moj prvi dojam, je izgled. I ne samo meni, ima ih koji ne sude po ničem drugom nego po izgledu, a mislim da si malo tko može dopustiti da ga sude samo po izgledu. A i za mnoge je poslove izgled jedan od važnijiih faktora, npr. barmen, recepcioner, tv voditelj... I slični uslužni poslovi. Modele neću ni spominjati.

Što sam htjela reći ovim postom:
Cure, ne živite u zabludi! To što se neka ubojica mekog srca iz Vašeg sela usudi reći da su obline sad u modi, ili da je koja kilica viška seksi, ne daje Vam pravo da se ugojite. Niste svinje, ljudi ste, i potrudite se da na to i sličite. Razmislite samo koliko dobrih stvari vjerojatno propuštate zbog debljine: izlaske s dečkom, nježne poljupce, sex... To su stvari koje se ne propuštaju, i zašto biste dozvolili da Vas Nutella spriječava u stvarnim životnim užicima. Zamislite kako biste se samo osjećali kad bi Vam osoba ispred nosa zgrabila posao jer je ljepša. Te stvari se događaju, ako ste dovoljno pametni da živite u stvarnom svijetu. Koliko je ružnih cura stvarno dobilo lijepog dečka?


Nemojte pljuvati po modelima da biste se Vi bolje osjećale u svojoj koži i svome salu, ugledajte se na njih i barem se pokušajte potruditi da shvatite da su one ljepše od Vas (ovo je upućeno debelim curama).


Htjela sam još reći da se supermodelima divim, zato što su lijepe i bogate, a pamet im ne treba zbog gore navedenih razloga. Još kad zgrabi dobrog frajera, što joj više treba? Da ne spominjem koliko je njima lako dobiti u krevet (ali ne niti samo u krevet - ovo nije perverzno) svakog kojeg požele!


Moj osobni favorit, ne samo iz osobnih razloga:
NEKAD:
http://img403.imageshack.us/img403/8492/twiggydownload2to1.jpg
http://img204.imageshack.us/img204/5346/twiggydownload3bp4.jpg
I SAD:
http://img204.imageshack.us/img204/5656/gallerypictl9.jpg

Pogledajte slike jer su baš lijepe.


Sad mi je palo na pamet, da možda netko ne zna tko je ona. Upišite u Wikipedia, free encylopedia Twiggy i divite se. Jasno?

Ovo su slike do kojih vode linkovi gore:
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Desnom tipkom na sliku, View Image. Ta-da.

Objavljeno: četvrtak, 23.08.2007.

Ne znam što ću sa sobom. Možda kad počne škola budem pametnija. Do tada - doviđenja.

Kažu da treba napraviti novi post. Pa evo. Samo ne znam o čemu da pišem. Lijepa su mi ova slova.

Imam tu pred sobom par zbirki pjesama, pa dopustite da Vam predstavim pokoju pjesmu.


DOPUSTITE MI

Dopustite mi ispržiti pržinu
izmoliti molitvu izuti cipelu
nataknuti motiku orati bez valova
o krasu ni spomena
zadnji kuš miriše u svibnju
lovorika cijele mjesece u godini
dok živčući vrapci jedu sjeme po vrtovima


ČIČIRKI

Čičirki čičirču
čičičičiči
čičirkali su
čičičičiči
čičirkat će
čičičičiči
ča
če
čo
ca
što
šta

čičičičiči


GLADNA ŽEĐ

Žestoko sam ožednio dočarajući ju... i zato pijem



Za ovu drugu pjesmu je jedna osoba koju poznajem rekla "to mora bit pijano za ovo napisat".
Inače, frajer se zove Nikola Kraljić i ima 77 godina. Ne, lažem, samo 76. Zasad. Do kud će, ne znam. Kako je krenuo, čudim se što još ide.




Objavljeno: ponedjeljak, 20.08.2007.

HLADNO PIVO

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-08-20


U petak sam bila u Malinskoj, u Crossroad discotheque. Išla sam tamo s posebnim razlogom, a taj je da vidim iz prvih redova kako zvuče Hladno Pivo na koncertu uživo. I sada ne mogu odoljeti a da ne napišem nešto o tome.
Prije nego što sam krenula u ovaj pothvat, dugo sam razmišljala da li da prvo napišem dobre ili loše strane, i odlučila da loše idu prve. Dobre neka budu šećer na kraju.

Dakle, krenimo...
Koliko god HP bio dobar bend, oni imaju puno posla, a s tim da su i oni ljudi, ni njima se ne da. Tako da, da sam kritičar, napisala bih da je kocert izgledao jadno. Ali s tim da nisam, neću. Ali vidjelo se da se nisu baš potrudili i da im nije baš bilo stalo do nekog bezveznog koncerta u prepunoj discotheque.
Prvo od svega, Mile Kekin (legenda hrvatskog punk-rocka, ali ostavimo to zasad na stranu) na stageu sse pojavio pijan kao zemlja. Popeo se na floor s ručnikom u ruci, i polako teturajući odradio koncert. Kužiš, frajer došo pijan na stage ko da se ne želi ujutro sjećati da je nastupao u šupskoj Malinskoj. Iako je već po četvrti put bio tamo. Uglavnom, mogao je barm pokazati malo poštovanja i ne dokotrljati se pijan na vlastiti koncert. I tako, s tim da je on na izmaku snaga koje da drže u stajaćem položaju jedva održavao ravnotežu, situaciju je morao izvlačiti Stipe (tko ne zna za njega, trk na official-site HPa). On se pobrinuo za skakanje, urlanje i vrištanje publike, i više manje odrađivao posao frontmana.
Još moram dodati malu pritužbu na Sokol Security, jer jedan od njihovih zaposlenih, i to onaj koji je bio na stageu, brinuo su da razulareni tinejdžeri ne bi kojim slučajem bili prijetnja svom idolu, nije niš radio. Na početku je folirao da nešto radi i kao nam prijetio da se maknemo sa stepenice da nas se bi on morao maknuti, ali poslije ga nije bolio ku***. :) To smo i zaključili po njegovoj reakciji kad se Mile približio publici i klinac mu se objesio za vrat. Dok je ovaj to skužio, pa reagirao, Mile je mogao ostati paraliziran od vrata na dolje, za što mislim da ne bi pridonijelo njegovom angažmanu na jadnoj hrvatskoj sceni.
Jesam li spomenula da smo Uptown i ja kasnije prolazile prema wcu i vidjele njega kako se približava zvučniku... Sve sam očekivala da će mu nešto reći... Pitala sam ju S kim ovaj priča? i produžila dalje.


Ali, kako meni ne leži pljuvanje po ničemu, dobre strane su na redu. I to što možda ima više loših nego dobrih strana, nemojte shvatiti krivo, jer su dobre puno puta jače od loših.

Atmosfera je bila GENIJALNA! Ali ne onako genijalna, nego stvarno genijalna. DJ je odbrojavao minute do dolaska HPa na stage, a mi smo sve više ludili boreći se za mjesto da ne bismo slučajno propustili Miletov dolazak. Istegnuli smo vratove. Onda se stvorio... Bio je pijan kao zemlja, sli svejedno je bio luuud, kao i uvijek. Počeo je s pjesmama, i svaku je izveo savršenije nego savršeno. Tekstove je pogodio u riječ točno, pretpostavljam točnije nego trijezan, a energija u njemu je bila nezaustavljiva. Iako se jedva održavao ravno, pozornica je bila njegova, i što se mene tiče, bit će zauvijek.
Gledalište je bilo PUNO, ali stvarno PUNO. Nije se moglo doći od stagea do šanka za manje od 10 minuta, a to i nije neka udaljenost, ipak je to discotheque. Poganje je bilo, kakvo ne može biti na koncertu nijednog drugog hrvatskog izvođača osim HPa. Svako malo sam skoro poljubila pod stagea od svog tog naguravanja. Jesam li spomenula da sam stajala na bini sa Stipom i Subom?
Mile se par puta stustio do nas običnih smrtnika, i pružio nam ruku, i mogu se pohvaliti time da mi je stisnuo šaku Mile Kekin. A kako sam se sva ukočila u nevjerici, dugo mi je trebalo da se odlijepim od njega. :)
Stalno se sprdao na svoju visinu. I mi smo, usput rečeno.
JESAM LI SPOMENULA DA JE HLADNO PIVO NAJBOLJI BEND U HRVATSKOJ? NISAM? SAD SPOMINJEM. HLADNO PIVO JE NAJBOLJI BEND U HRVATSKOJ!!!
Glazba je fenomenalna, instrumenti pun pogodak, a izvođači najbolji. Jeste li ikada pročitali tekst bilo koje od pjesama HPa? Ako niste, pročitajte. Ako jeste, svejedno pročitajte.

Princeza

Nebo se zatvara poput zatvora
Cujem kako me zovu,znam da moram van
Stara ne sluti sto se dogadja sa mnom
Pa zasto buditi sretnu budalu

Rijeka ljudi prolazi
Usamljeni starci voajeri
Svi oni znaju gdje ce me naci
Kao princezu ispod neona

Poleti cim osjetis moj dah
Ja sam princeza ispod neona

Svakog dana tocno od sedam do tri
Dok me to ne ukroti
Prazna srca,pune birtije
Sigurno radjaju olupine

Ispred izloga cekaj me
Stizem prvim nocnim tramvajem
Obuci nesto lijepo i ne pitaj
Iz kog svijeta dolazim

Pa Vi recite da to nije jebeno genijalno.


Mislim da nisam ništa izostavila.
U svakom slučaju, bilo je genijalno, srela sam hrpu ljudi koje poznajem, i sigurna sam da cu to ponovit prvom prilikom kad HP dođu negdje blizu.

Objavljeno: četvrtak, 16.08.2007.

Jer Amerikaaaa... je zemlja dalekaaaa...


ŽIVJETI U SADu -

DA ILI NE



Razmišljam kako bi bilo preseliti se u SAD. Kako bi bilo da se odjednom preselim, sama u Ameriku, zemlju daleku? I ostavim sve za sobom i nikad se ne osvrnem? Sve dobro i sve loše.

Pros:
#1većina ljudi zna engleski, a većina ostatka barem natuca
#2puno ljudi na jednom mjestu
#3kad ne želite biti sami, odete van
#4puno različitih ljudi, lakše je birati društvo
#5predivne kuće u predgrađima gradova
#6veća zarada
#7puno "tržišnije" gospodartvo - za razliku od našeg koje se još kopa iz državno-planskog
#8Oprah Winfrey
#9slatke žvakaće gume
#10McDonalds na svakom koraku
#11puno glazbe
#12puno prilika
#13velika ponuda svega
#14policija stvarno radi svoj posao
#15može se voziti sa 16
#16nitko me ne poznaje
#17nema Marijane Magdić
#18ni ravnateljice
#19prilika za novi početak - to mi je životni san otkad znam za sebe, otkad sam stvarno svjesna da postojim
#20if ju tok lajk dis, nouvan kers, kaz dej dont tok bedr idr
#21puno, puno bogatih ljudi
#22Dominic Purcell, Will Smith, Tyler Hilton... da nabrajam dalje?
#23svi imaju nadimke Teddy, Nick, Joker... tako da, ako i fulam, nema veze
#24imaju fora uzvike, npr. eh se čita ej, oh se čita ou, a erm se čita ono što mi ne možemo napisati
#25*duh* mi je poseban uzvik, na početku je bio zajebancija, sad je svakodnevica



Cons:
#1sve grozno potječe iz SADa
#2hrpa psihopata na jednom mjestu
#3potrebno je poznavanje slanga, jer ga svi koriste
#4treba se prilagoditi ozračju - puno različitih ljudi
#5drugačije radno vrijeme
#6teže je odabrati društvo, ljudi su sjebaniji (ili kako se to već kaže)
#7češće je potreban shrink - psihijatar - ne znam je li to zbog Amera ili Amerike
#8što je najbolje od svega, svaki shrink ima svog shrinka
#9ima sve vrste ljudi koji se ovdje rijetko sreću - pederi, crnci, čak i Indijanci - gdje ćete ovdje sresti Indijance??
#10sve mentalne disfunkcije potječu otamo: pedofili, perverznjaci, homoseksualci, homofobi, rasisti
#11AMERIČKI FILMOVI, aaaaaaaaaa!
#12predivne ljepotice u američkim tinejdžerskim serijama koje nabijaju komplekse
#13u stvari imaju ružne žene
#14preslatke žvakaće gume
#15skupi zubari
#16previše računala, premalo rekreacije
#17ljudi se uglavnom kotrljaju, i to s posla na ručak i obrnuto
#18puno loše glazbe
#19svi su zatucani što se tiče glazbe i filma, i ne vide izvan granica SADa
#20made in China - dovoljno rečeno
#21George Bush
#22američki međunarodni letovi
#23ljudi s bolesnim fobijama - od ljudi, vlasi, zagrljaja, trave... ???
#24nikoga ne poznajem
#25nema bijelog Waltera
#26niti plavog Waltera
#27nema cuge prije 21
#28policija stvarno radi svoj posao
#29puno, puno glupih ljudi
#30puno, puno folera
#31Lindsey Lohan, blizanke Olsen, Paris Hilton... da nabrajam dalje?
#32teško je doći do glazbenika koji nisu Merikani: Lily Allen, Jamie Cullum
#33ljudi imaju prezimena kao što je Schneebly, kako god da se to pisalo
#34hrvatske je fraze teško prevesti - npr. "Ma, nemoj me jebat'!" Don't fuck me??? Ne, a?
#35nema Damira Kedža, bu-hu-huuu...
#36nema mame
#37ima glupljih reklama nego kod nas
#38glupe kratice, npr. LMAO




I tako... Manje nambrsa za cons nego za pros, ali svejedno mislim da to nije tako loša ideja... Možda jednom i uspijem. To mi je još uvijek životni san... SAD nije samo ono što vidimo na tvu, mi vidimo east coast, west coast. A ono u sredini? Još gore, nije vrijedno spomena, jedini + je country glazba. Barem što se mene tiče...
Sad još moram izanalizirati VB... A na Vama je da me nagovorite ili odgovorite.

Objavljeno: nedjelja, 12.08.2007.

Life's an endless hole full of deceptions

Sad mi se javio frend koji je dugo bio u bolnici, i bilo mu je grozno, i jedva je čekao da se sve vrati u normalu, kao i svi mi, uostalom.

To je bilo grozno kad sam čula... Pričalo se po školi da je Musa bolestan, ali kad mi je Vivi rekla da je u bolnici zbog teške bolesti, to je bilo gore od najgoreg što sam mogla zamisliti.
I sad kad mi se javio, palo mi je opet na pamet nešto što mi se već danima vrti po glavi..

Gledamo na televiziji američke filmove i serije i zabrijemo da svi možemo živjeti kao oni u Kaliforniji. Pa svi želimo novu odjeću, skupi auto, lude izlaske na fensi mjesta i bogatog dečka, ljubavnika etc.
Neki sam dan gledala dokumentarac o Etiopiji. Tko ne zna gdje je to, neka izvoli odmah atlas u ruke i potražiti u Africi. Uglavnom, kako već pogađate, film (da, da, film - vjerovali Vi ili ne, i dokumentarci su filmovi!) je bio o ljudima koji nemaju što jesti, da se slikovito izrazim.
To je bio prvi dokumentarac takve vrste koji me stvarno zainteresirao.

Stvarno, od trenutka kad sam slučajno prebacila na taj program, do kraja filma nisam uopće prebacila program. Stvarno je bio zanimljiv. Nije bio klišejiziran, a i cijela kompozicija je bila u najmanju ruku odlična. Baš me se dojmio taj film.
I onda mi je palo na pamet: šta se ja bahatim? Ne da imam sve što mi treba, daleko od toga, imam puno puno više. Znam otkud mi to - od zapadnjačkog načina razmišljanja. Svi to više-manje rade. Hoće više od onoga što imaju.
Gledajući taj film, toliko sam bila zainteresirana, da sam po prvi puta stvarno uhvatila sadržaj. Inače mi se sadržaj pogubi u silnjim klišejima i odvratnim rečenicama, tako da izgubim živce pokušavajući pratiti o čemu se radi. E, kad bi bilo više ovakvih realnih.
U ovom mi slučaju to nije bilo teško, i zapravo sam s guštom pogledala film do kraja.
I, naravno, došla do jednog zaključka. Možemo mi srat po Angelini Jolie koliko god hoćemo, ali kad bi ih bilo više takvih kao ona... Ne bi bilo loše. Ona je uzela, i to doslovno uzela troje djece (zasad!) iz bjede i pružila im ono što mi zovemo normalan život. Stvarno je uzela djecu, a ne kao neki, kao ih posvoje, i dok oni daju pare, i dalje se drugi moraju brinuti za njih.
Ne znam što bi tamo prije trebalo napraviti. Prvo bolnice, onda zgrade u kojima bi mogli dobivati hranu, s nekakvim kuharima, pekarima, onda škole, onda spremišta za hranu koju sami uzgoje, onda prihvatilišta, spavaonice, a tek onda crkvu. Lijepo je da vjeruju, da ih je Bog došao spasiti i te fore, ali mislim da imaju važnijih briga od klanjanja.
I još jedna stvar. Znam da je Crkva protiv kondoma (prezervativa, fudrina, kako Vam drago), ali šta im to ne daju, neka se ne množe nakon neke granice. Jer, oni to ne mogu kontrolirati, a kondom nikome ne šteti. Mogla bi i Crkva, barem po tome pitanju, pregristi ponos i stisnuti zube, i popustiti tu malo, jer to je jedini način kojim bi se moglo donekle držati kontrolu.

Ali, dobro. Ja se ne miješam u to. Kad budem imala malo više novaca, možda se i sjetim donirati koju kunu. Čula sam da je 50 kn dovoljno da se jedno dijete prehrani mjesec dana. A ako je to način da za mjesec dana produžim život nekoga do koga je nekome stalo, zašto ne? Zar mislite da mjesec dana života nekog Vama dragog ne vrijedi 50 kn?



Otkad je Musa završio u bolnici znam da je vrijedno svega što imam. A otkad se vratio, znam da je još vrednije.

Objavljeno: subota, 04.08.2007.

Umjetnost kao dar


Neki dan sam mijenjala Uptown Girl na njenom radnom mjestu. Ona radi kao kustos. Lažem, ne radi to, ali se meni sviđa kako to zvuči, hehe. Radi u galeriji Lapidarij, čuva izložbu. Nedavno je došla nova izložba, ovaj put su na zidove natrkeljili slike nekih kao poznatih umjetnika, nabili cijene i natjerali Uptown i Laru da se muče s turistima koji zapanjeno gledaju primorski krajolik.

1.
Primorski se krajolik na malo kojoj slici zapravo vidi. Malo slabovidniji čovjek posumnjao bi sam u sebe... Iako sam naslov izložbe, "Primorski krajolik", ne? - sugerira o čemu se radi... Sve što ću reći je hmmm. Slike su uglavnom sive i, već pogađate, plave. Samo za orjentaciju, najskuplja slika košta 11.000,00 kn. Ta je slika velika i narančasta. Predstavlja brda s kućama i nekim stablima za koje smo zaključili da su jablani - ima toga ovdje dosta. Prodana je jedna slika - predstavlja horizont. Što bi drugo moglo biti - dimenzija otprilike 150x30 cm, gore bijelo, dolje plavo, u sredini nema međe. I nije neka umjetnost, ali slika je vrijedna, i netko ju je kupio. Ovako slika i ne izgleda loše, ali po meni je sve to precijenjeno. Bila je oko 8.000,00 kn, ako me sjećanje ne vara. Ispod nje je visila jedna ista takva, samo je bila uokvirena u oblik jajeta. Ne mogu sad to baš opisati, ali je u biti ista.
Jedna se slika zove Maslina. Kuži se da je maslina, ali tko ne zna hrvatski, lako bi je mogao zamijeniti za na primjer hrast.
Samo su dvije slike izgledale tako da se vidi što predstavljaju - na jednoj je bio plićak kamene plaže, a kamenje je bilo tako dobro naslikano, picanilo se na svaku dlaku, a na drugoj su bili nekakvi drveni kolutovi na kršu. Ja ovako domaća tu, pa ne znam kako se ti kolutovi zovu, ni čemu točno služe, ali to je heh moja krivnja. Te su mi se slike jedine pravo dopale.
Za jednu smo Plavuša i ja pametno zaključile da predstavlja kita, sve dok nismo pročitale sa strane da se slika zove Greben.
Jedna je žena upala i stala komentirati kako djeca u osnovnoj školli slikaju ljepše slike od izloženih, na što sam joj odgovorila da učiteljica ne da da se prodaju u galerijama.
Sve u svemu, ne bi bilo loše imati jednu takvu u sobi, da malo podigne raspoloženje, ali pri takvim cijenama, radje ću sama slikati.

2.
Slike su preskupe, što ste već mogli zaključiti. Doduše, cijene variraju od tisuću i pol do jedanaest, ali takvih od 1.500 je samo par, one od 8.000 su češće. Kaže Uptown da je umjetnikovo ime presudno, iako to ime ne znači ništa turistu iz Njemačke koji je potencijalni kupac. U galeriji je bilo izloženo 20ak slika, i jedna je prodana. Ovakvoj izložbi skoro da i nije mjesto u malome turističkome gradiću, nego u nekom malo više urbanom području. Slike su stvarno preskupe, i velika većina ljudi se začudila na cijene, bili oni mještani ili hrvatski imigranti situirani u Njemačkoj, s iskrivljenim naglaskom u svakoj riječi koja sadrži č, nj ili lj.
Neki su ljudi čak i pitali koja je najskuplja, kao da žele vidjeti koja je veća umjetnost od ostalih, na što bih im ja ponosno upirući prstom odgovarala "ona narančasta". Znala sam da mogu tako odgovoriti čovjeku čim me pita takvo pitanje.
Ona realistična, vrijedi 2.800,00 kn, zato što umjetnik nije veliko ime u tom njihovom umjetničkom svijetu.

3.
Ljudi su naporni. Jednom sam rekla, i toga se držim: ne možeš znati koliko su ljudi glupi, dok ne počneš raditi s njima. Prohtjevi su urnebesni, a pitanja toliko glupa da si poželim začepiti uši čim otvore usta.
Najdosadniji su oni koji za svaku sliku pitaju koliko košta, a na čelu im piše da nisu došli s namjerom kupiti bilo što.
Izloženi su bili i nekakvi magarci na daščici, mjere oko 10x7 cm, uglavnom, cijena 50,00 kn. Ispisana velikim slovima. I dođe Švabica, pardon, Njemica, i pita je li to 50 kn ili 50 lp... Kad sam to ispričala Lari i Uptown, Larin je komentar bio: pa šta ona misli, koliko kuna vrijedi...

Ali ja nisam baš za umjetnost, tako da ne znam baš koja je slika veća umjetnost od ostalih.


I tako...
Ružno je vrijeme, pa ne mogu na more. Poludit ću.
I tako...
Jedem pecivo made by Željko Mavrović i nadam se boljim danima. Nadam se da moj posao neće biti gorak, rad s ljudima mi i nije baš privlačan, barem ne na ovakvom mjestu, s turistima i tako.
Ne bi li život bio lijep kad bi za svaku ženu postojao jedan bogati muškarac?
...

Objavljeno: ponedjeljak, 30.07.2007.

Kviskoteka vs. Big Brother

AND THE WINNER IS...


Danas sam igrom nekih bolesnih slučaja gledala Nedjeljom u 2. Inače i nisam neki fan Aleksandra Stankovića, ali tu i tamo dovede pokojeg zanimljivog gosta pa bude zanimljivo. Ponavljam, tu i tamo. Uglavnom, sreća da sam pogledala, jer sam se zbilja oduševila emisijom. Gost je bio Robert Pauletić. Za one koji ipak ne znaju tko je to, on je legenda hrvatske enigmatske scene, kako to voli reći jedna osoba koju poznajem. Faca u Kviskoteci, i osnivač enigmatskog časopisa, nazvanog, kako drugačije nego Kviskoteka.

Teme su bile raznolike, ali ono što me duboko pogodilo u srce (hehecool) bila je usporedba Kviskoteke i Big Brothera.

-Zašto je Big Brother popularan? Zbog oštroumnosti natjecatelja? Zbog zabavnih voditelja?
-Erm... Ne?
-Ma, nee...
Točan odgovor bi bio: zato što su nam ga tako servirali. Mi smo sad face, imamo emisiju koja je in u Americi, ima je u svakoj zemlji svijeta koja drži do sebe (čitaj: svog imidža), emisiju koja nas diže u nebesa svjetske zabave. Ako Oni kažu da je to tako, zašto ne? Mi gutamo što nam Oni kažu da bismo trebali, a tko je kakav, to nam je manje važno. A svi znamo tko je kakav. Big Brother je takva emisija da se u nju može prijaviti svatko, bez obzira na spol, državljanstvo, vjeru ili dob (to je malo ograničeno, ali nije važno). To su Vam već puno puta rekli, i to je više-manje uvod u svaku raspravu na tu temu, ali svaki put se začudimo dokle sežu granice ljudskog idiotizma. Svake godine sve gluplje i gluplje!! Idioti se prijave, i naravno, upadnu. Čak i ako se nađe netko s trunkom soli u glavi, bude potkopan drugima koji su glupi, ali su "smiješni", pa nek' im bude... Nisu smiješni, jer praviti budalu od sebe i drugih nije smiješno. To im zaista nije potrebno, jer ako je netko glup, neka bude glup u svom dvorištu, a ne pred Hrvatskom. Jest da smo skromni što se tiče broja državljana, ali ne možemo mi bit toliko skromni koliko nas se može diviti tim predivnim stvorenjima. Biseri su svjetski, najdraži mi je onaj da je Melbourne između Grčke i Turske; a među najpoznatije spadaju Kentucky [kentuči] i Michelangelo [mišelangelo]. IDIOTI!!! (Blago bolesnima, njihovo je kraljevstvo nebesko - ne ide tako, jelda?)

Okret za 180°.

S druge strane ove predivne usporedbe stoji Kviskoteka. Tko ne zna što je to - ili ima premalo godina, ili nema televizor. To je emisija s tradicijom, recimo to tako. Pametni ljudi natječu se znanjem za novac. "Znanje je in", nemojte mi reći da to niste čuli... Pitanja su stravično teška, pogotovo za moj srednjoškolski pojam. Tu i tamo pogodim pokoju zagonetku (asocijacije mi idu, hehe), i onda shvatim da svi ovi satovi književnosti možda i nisu uzalud, i ne valja uvijek spavati na nastavi. Uglavnom, pitanja su teška, dakle - ne može se prijaviti bilo tko, ne, ne. Dođu ljudi, i faca je onaj koji više zna, koji je pametniji, u nekom slučaju i tko je obrazovaniji. Ne znam je li to samo meni, ali uz takvu emisiju shvatim da nema uopće smisla mučiti se i plakati nad debilanom koju promovira Big Brother. Štošta se da i naučiti, ali uz taj je tempo teško pohvatati sve detalje. Emisija je legendarna, i to je to. Dobro, to što ju je preuzela Nova TV, to bih ostavila nekom drugom za raspravu.

I tako... Big Brother je bezglava neandertalska potjera za novcem, u kojoj se pobjednik izlučuje iz hrpe zelenih seljačina koja takozvanim humorom pokušava "pridobiti srca gledateljstva". Voditelji drže show na nivou... Ma znate što hoću reći, izvrsno su se prilagodili danoj situaciji u kojoj moraju dati sve od sebe da budu što glasniji i što debilniji da bi se uklopili u ekipu. Sjećam se Borisa još dok sam kao mala klinka gledala Huga, i njega kako strastveno navija i potiče navijače, jeee. Tad je bio OK... Samo čekam novu sezonu koju ću s guštom ignorirati, koliko god mi teme u društvu to budu dozvoljavale.
E, da, i svaka čast Robertu Pauletiću na osvojenom dobitku i plemenitom činu.

A borba između nadrealne gluposti i nadrealnih moždanih mogućnosti se nastavlja.


AND THE WINNER IS...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.